Naišla sam na tekst s kojim se u potpunosti slažem. Ovdje objavljujem dio pisma ali ga na linku
možete naći u cjelosti. Od srca preporučam svim roditeljima:
Manje je više ili što djeca zapravo od nas trebaju? - NAGRAĐENI TEKST
.Prije desetak godina nisam čula za kult s kojim sam započela, ali zdrav razum nametao mi je slijedeće pitanje – „Što moje dijete očekuje od mene?“. Zaključila sam da očekuje moje vrijeme, ljubav, pažnju i strpljenje te sam se orijentirala na takvu vrstu zabave i igre s djecom, koja će ih zaokupiti duže vrijeme, u kojoj ćemo svi sudjelovati, igru koja će poticati njihovu kreativnost i činiti im dobro. Tako smo igre podijelili na one vani i one unutar kuće, ovisno o dobu dana, klimatskim prilikama i prije svega o tome kako smo se mi osjećali. Ukoliko su se djeca zaigrala u kući, nisam prekidala njihovu igru samo zato što mislim da je pogodno vrijeme za igru na svježem zraku (otvorila bih u tom slučaju prozore) dok bi se neki drugi put rado šetali ili igrali vani iako je padala kiša.
Zaokupljali bi nas različiti materijali i različite teme, tako da smo od starih kartonskih kutija znali izraditi brod duži od jednog metra, skupa s veslima pa su se moji dječaci znali igrati gusara i ribara, mornara na brodu i tko zna čega sve ne a da vam ne govorim koliko smo uživali dok smo ga izrađivali. Od istog smo materijala izrađivali kućice u kojima su se igrali, od kartona smo izrađivali štitove i mačeve koje smo znali oblijepiti srebrnom samoljepivom tapetom s crvenim oznakama Križara. Šili smo zajedno viteške plašteve, izrađivali zlatne kraljevske krune, smišljali „viteške“ menije za ručak i iz čaša na stalak umjesto crnog vina pili sirup od kupine. Od slanog tijesta mijesili smo ukrase za sve blagdane a mali stolić u dnevnom boravku često je bio prekriven hamer papirom na kojem smo risali.
TV nismo gledali, tek poneki birani dječji film i humane crtiće. Često smo radili lutkarske predstave i prodavali (za 50 lipa do kunu vrijednosti) karte za nju bakama i djedovima te organizirali prodajne izložbe dječjih radova (u istoj vrijednosti, naravno).
Vani smo pak bili orjentirani na travnjak, pokazivala sam djeci pčele i krtičnjake, bježali smo u šumi kad god je bila prilika i tamo se igrali kauboja i indijanaca, izbjegavali smo dječja igrališta a više koristili parkove...ludovali smo kad smo naišli na kakav potok...
Kako god, za naše divne igre uglavnom nismo trošili velike novce a poklone koje bi dobili za rođendane često smo samo prosljeđivali dalje jer nas nisu zanimali.
Sve u svemu, danas kad su moji sinovi tinejđeri i kad mi u školi kažu da su najbolji u likovnom, spretni u tehničkom odgoju i na satovima tjelesnog odgoja, da se jako lijepo izražavaju, ne psuju i najspristojniji su u razredu, uvijek pomislim na njihovo odrastanje u ranom djetinjstvu. Na pamet mi nije padalo da s prijateljicom sjednem u kafić a da se djeca dosađuju pored mene, da im ne selektivno upalim TV i posjednem ih na kauč ili da ih zasipam skupom plastikom.
Ako vam mlade mame, ikako mogu pomoći, onda moj savjet stane u jednu rečenicu „Vaše dijete treba vašu ljubav i vaše vrijeme“. I kao što sam početak priče kaže, danas se duboko klanjam navedenom kultu. Manje je zaista više.
Mama Marina
